Landscape

Permeability of borders

A drawing as a visual experience and imagination, a mark, a handprint. Adventure of consciousness, solitude. An experience which depends on the power of one’s ability to imagine. An eye led by the mind which sees more than the eye alone. A drawing as a daydream which hides its logic in itself, like art, dreams, and the world of the soul. As a soul which cannot be subjected to objective interpretation or measurement. Something that is more accurate than the most accurate measurements, like a word spoken out of love, because art is like love – giving and receiving, a desire to make the world better and more beautiful. A drawing is a surface and space where tensions become blaanced, which keeps on searching for its line and the balance of its components before our eyes, a line which is perceived as movement. The working hand is led by the spirit. A drawing possesses its inner space, a trace of thoughts that drive the thoughts of the observer, a šhysical thing that alludes to reality and appears as mentality. Seeing works as the internal reading of the external, because we read so that we could understand what we see while believing that we see reality. A drawing includes that which we see and returns it back to reality in the form of a mental object, it resembles reality’s internal process. There is a type of active immediacy which is faster than consciousness itself: observing with a pencil in one’s hand, a drawing developing before us, a hand that does the hard work instead of us, nature playing and creating for us a possibility of experiencing a new world, the World’s game. That which is visible is not reality. In the eerily fragmented world of today, where information technologies and reproduction techniques overwhelm people with a constant flood of stimuli, that which is visible is only an illusion of reality. It is an illusion which we mistook for reality, and the border which separates the two sides is becoming permeable. (B.M.)

Propusnost granica

Crtež kao vizualni doživljaj i imaginacija, trag, otisak ruke. Avantura svijesti, samoća. Doživljaj koji ovisi o snazi predodžbe. Oko povedeno zamišljanjem koje više vidi. Crtež kao sanjarija,  koja svoju logiku krije u samoj sebi kao i umjetnost, pa i san, kao duševni svijet. Kao duša koja nije dostupna objektivnom ispitivanju, a pogotovo mjerenju. Nešto što je točnije od svih izmjerenih točnosti, kao na primjer neka iz ljubavi izgovorena riječ, jer umjetnost je kao i ljubav, primanje i davanje, težnja da se život učini boljim i ljepšim. Crtež je površina i mjesto gdje se napetost uravnotežuje, koji kao da pred našim očima traži svoju liniju i svoju uravnoteženost odnosa, crta koja se pričinja kao pokret. Ruka radi u duhu. Crtež koji ima svoju unutrašnjost, trag misli koji pokreće misli onog koji promatra, predmet koji upućuje na stvarnost, a kao privid na mentalnost. Viđenje je unutrašnje čitanje vanjskog jer čitamo da bismo spoznali vidljivo, vjerujući da gledamo stvarnost. Crtež uključuje vidljivost, te ga vraća stvarnosti u obliku mentalnog predmeta, sliči onom što se događa sa stvarnošću iznutra. Postoji jedna aktivna neposrednost koja je brža i od same svijesti, a to je gledanje s olovkom u ruci, crtež koji pred nama nastaje, ruka koja brižno radi umjesto nas, priroda koja se sama igra i otvara nam mogućnost jednog svijeta, igru Svijeta. Jer vidljivo nije stvarnost, u današnjem stravično fragmentiranom životu, svijetu u kojem informatička tehnika i tehnika reprodukcije zasipaju ljude stalnom poplavom podražaja, vidljivo je samo privid stvarnosti. Privid koji smo mi pobrkali sa zbiljom, a granica koja razdvaja obje strane postaje propusnom.  (B.M.)